Intervju

Intervju: Lana Bastašić, spisateljica romana ”Uhvati zeca” // Inspiracija je precenjena

By In
Fotografija: Radmila Vankoska

Veliki je broj mladih pisaca koji pokušava da se probije na domaće književno nebo, ali čini se da književnost koju Balkanci i nije najčitanija među mladim naraštajima. U današnje vreme, u moru različitih serijala fantastika, trilera i čiklit literature, masovne produkcije, kao i u okeanu domaćih pretencioznih pisaca koji, čini se, za zadatak imaju da napišu roman koji neće razumeti niko osim njih samih, malo je onih koji su ne samo kvalitetni već i vrlo, vrlo prijemčivi i čitljivi. Kada se na sve to doda jedna nežna i slatka narav, dobija se nešto što s lakoćom možemo da nazovemo Lana Bastašić, bar dok se ne pojavi neko drugi ko će moći da joj u ovom smislu parira ili liči.

Lana Bastašić rođena je 1986. godine u Zagrebu, a ukoliko pratite ovaj blog, onda je znate kao spisateljicu romana Uhvati zeca, jednog od romana koji su ušli u uži izbor za NINovu nagradu 2018. godine, a ujedno jedna od 10 najboljih romana 2018. godine ovog bloga. Ovoga puta Lana je tu da za Bukmarkić blog odgovori na nekoliko pitanja vezana za njen život, njen dosadašnji ali i budući rad, kao i na pitanja vezana za neka njena omiljena književna dela. Osim svega toga, Lana je tu na kraju da nam posluži kao zvezda vodilja, i da da nekoliko saveta za nove pisce koji tek žele da izdaju nešto svoje na Balkanu.

Koji je bio trenutak kada si shvatila da je književnost prava stvar za tebe? Da li se sećaš momenta u kom si shvatila da voliš pisanu reč?

Počela sam da pišem jako rano, čim sam naučila slova. Uvijek sam imala jaku potrebu da se nekome obratim, da nešto kažem, a pisanje je bilo istovremeno i intimno i razotkrivajuće. Kada danas pročitam rečenicu “Završen je rat!” koju sam napisala sa devet godina, shvatim da moja potreba da pišem nije nikakva terapija niti puko bilježenje događaja. Imala sam potrebu da trenutke koji su dolazili i prolazili provučem kroz svoju olovku i učinim ih besmrtnim, da na neki način kažem – bila sam ovdje u ovom trenutku. Tek sam mnogo godina kasnije shvatila da moja vokacija i moja profesija mogu biti jedno te isto. Možda bih, da je u čitankama bilo više spisateljica, to shvatila dosta ranije.

Tvoj prvi roman Uhvati zeca je postigao veliki uspeh, i bila si čak nominovana za NINovu nagradu. Kako si doživela tu nominaciju?

Bila sam, istovremeno, i počastvovana i prestravljena. Kao neko ko dolazi sa strane, a ja sam uvijek, gdje god da odem, dođoška, bila sam iznenađena cjelokupnom pompom oko te nagrade. Smetao mi je olimpijski pristup književnosti prema kojem pisci treba da se nadmeću jedni s drugima, kako bi na kraju ostao samo jedan, koji će dobiti neki novac. Pisac se nameće isključivo sam sa sobom, pokušava da da sopstveni maksimum, te da ga sljedećom knjigom pomjeri. Zato sam na neki način i odahnula kada telefon nije zazvonio onog jutra kada su proglasili pobjednika. Moj roman je dobio veliku medijsku pažnju što mi je pomoglo da dođem do čitalaca, a da pritom nisam morala da nosim na glavi tu tešku krunu i podnosim sve rijaliti strahote naše književne scene.

Šta te je motivisalo da napišeš ovaj roman i odakle inspiracija?

Inspiracija je precijenjena. Rekla bih čak i izmišljena. Ili imaš želju da nešto radiš, ili je nemaš. Ako imaš želju, snažnu želju, koja ne jenjava i koja se, s vremenom, pretvori u poriv koji ne možeš da ignorišeš, onda ćeš sjesti i pisati. Postoje mnoge knjige koje su napisane korektno, divnim stilom od početka do kraja, ali u njima ne osjetiš taj poriv pisca da vam ispriča priču. Takve knjige me sve manje zanimaju, jer stil je nešto što može da bude jednako briljantno na pet ili pedeset ili petsto strana, ali ono što čini roman uspješnim ide dalje od toga. Zato ne volim kada kritičari, pisci, profesori umanjuju važnost priče. Ona je nešto što nosimo u našim genima još otkad smo živjeli u pećinama. Priča koju sam ja htjela da ispričam rodila se s likom Lejle – djevojke koja predstavlja Bosnu. Bilo mi je, pritom, jednako važno da pokažem kako je nemoguće ispričati Lejlinu priču budući da nisam ona. Nemoguće je do kraja shvatiti Drugoga. Ali ljudski je pokušati.

Pišeš i poeziju. U čemu više uživaš, i zašto misliš da je tako?

Definitivno više uživam u prozi. Ne zato što ne volim poeziju, naprotiv. Čitam gotovo sve naše savremene pjesnike i pjesnikinje, i zaista se divim nekima od njih. Hrvatska pjesnička scena je pogotovo planula u posljednje vrijeme: Alen Brlek, Lucija Butković, Monika Herceg, itd. Međutim, osjećam da mi više leži proza. Volim da imam prostora da istražujem, da predahnem, da polako dođem do određenih scena ili opisa. I, iznad svega, volim da ispričam priču. Tako su i moje pjesme mahom narativne i ja na njih gledam kao na skice koje ću poslije da prenesem na veliko platno.

Fotografija: Radmila Vankoska

Koji su ti planovi za budućnost vezani za književnost?

Pripremam zbirku priča o traumama koje prolazimo u djetinjstvu. Nadam se da će biti gotova do kraja ove godine. Iako radim polako na novom romanu, nisam htjela da žurim s pisanjem, niti izdavanjem. Mislim da je odlična stvar vratiti se prvo kratkoj priči, ponovo peći zanat, stvarati iznova likove, i na taj način se očistiti od glasa iz prethodne knjige. Ja možda imam neki stil, koji se još uvijek razvijam, ali glas iz Zeca je Sarin glas, i tamo treba da ostane. Ne želim pisati istu knjigu deset puta.  Istovremeno, pišem nešto kratko o svojim nesanicama i tome šta znači ne spavati u tuđem gradu. Radi se o naručenom tekstu i to mi predstavlja izazov, ne samo zato što nisam navikla raditi pod rokovima, nego i zato što nikada ne pišem o sebi. Ali volim izazove i izlaske iz zone komfora. Samo na taj način može doći do nekakvog pomjeranja i rasta.

Da imaš mogućnost da se prebaciš u jednu knjigu na par dana, koja bi to knjiga bila?

To bi svakako bio Uliks Džejmsa Džojsa, budući da se već petnaest godina bavim njegovim stvaralaštvom i vjerujem da bi mi pomoglo prohodati ulicama Dablina 16. juna 1904. godine, skrivećki, iza Leopolda Bluma, kupiti sapun od limuna, pojesti sendvič od gorgonzole, a možda skoknuti i do plaže i prekinuti Stivenov unutrašnji monolog.

Koja knjiga ti je promenila život?

Beskrajna priča, Mihaela Endea. To mi je i dalje jedan od najdražih romana. Pročitala sam ga dosta rano i osjetila neobjašnjivu povezanost sa dječakom koji čita knjigu na tavanu škole, koji spašava zemlju Fantaziju, koji mora imenovati stvari i ispričati priče. Tek kasnije sam shvatila da je to zapravo knjiga o tome kako se postaje pisac. Ta borba protiv sveproždirućeg Ništa i zaborava je nešto s čim se svi umjetnici nose. Film me razočarao jer mnoge važne, predivne epizode iz romana nisu bile prikazane, a Bastijan nije nimalo ličio na onog mog – bucmastog i odbačenog. Preporučujem svima da pročitaju taj roman. Obećavam da će vas promijeniti zauvijek.

Da li ti pada na pamet knjiga koja, kad je se setiš, budi u tebi isti osećaj kao dok si je čitala?

Majstor i Margarita. Ta knjiga zaista kao da izlazi iz stranica na kojima je odštampana. Ono što mi uvijek iznova dokaže da je posebna, jeste činjenica da ju je jako teško objasniti drugima. Kao da prevazilazi tipične razgovore o knjigama. Ovo je nešto što mora da se doživi, s čim se povežeš ili ne. Kad god je vidim na svojoj polici, pomislim na Margaritu kako se napokon uzdiže iz malograđanskog pakla i uzleće na svojoj metli. S druge strane, to je velika odbrana Pisca kao neophodne savjesti svoje generacije i svog vremena, odbrana naše slobode da vidimo ljepotu, da joj svjedočimo, i da je stvaramo.

Knjiga koja nije ispunila tvoja očekivanja?

Mnogo je takvih. Rekla bih čak da mi izrazito loši romani smetaju manje od onih u kojima osjetim da su mogli da budu odlični, a zadržali su se na osrednjem nivou. Ipak, ne želim nikoga da odvratim od čitanja bilo čega. To ne bi bilo u redu. Svako stvara sopstvenu vezu sa knjigama koje čita, a moj čitalački senzibilitet ne mora nužno biti mjerodavan za druge.

Na Balkanu postoji veliki broj mladih pisaca koji tek žele da izdaju nešto svoje. Koje stvari bi im poručila da imaju u vidu ako se odluče za tako nešto?

Prije nego što počnu da razmišljaju o tome kako žele da izdaju nešto, prvo treba dosta dugo i predano da porazmisle zašto nešto žele da napišu i koji je najbolji način da to urade. Nije dovoljno imati ideju. Kakvim jezikom ćete je pisati? Iz čije perspektive? Koje scene ćete uključiti? Zašto je haljina baš crvena, a ne plava? Zašto iz trećeg lica, ili prvog? Postoji milion pitanja na koja treba da odgovorite kada pišete. Nakon što ste završili prvu ruku (jer uvijek postoji prva ruka, i druga, i treća), ostavite rukopis da odahne i vratite mu se kasnije s kritičkim okom. Pronađite ljude koje cijenite kao čitaoce i koji će vam dati iskren fidbek, bez ljutnje. Tek poslije svega toga razmislite o izdavanju. Ja sam imala iskustvo za objavljivanjem kratkih priča u regionalnim časopisima i mislim da je to dobar početak. To je, ujedno, i šansa da vas neki izdavač/urednik primijeti prije nego što njemu ili njoj pošaljete rukopis cijelog romana. Budući da poznajem neke od njih, znam da konstantno primaju rukopise potpuno nepoznatih ljudi i da nemaju vremena sve da pročitaju i odgovore. Ako su, međutim, vidjeli da ste osvoji nagradu za kratku priču ili da ste objavljeni u kvalitetnom književnom časopisu, onda ćete svakako imati prednost.

Na koje poteškoće si nailazila u toku pisanja?

Poteškoće uglavnom dolaze poslije pisanja – kada treba da počneš sa uređivanjem, pa onda izbacuješ cijele rečenice i pasuse, kao da si otkidaš prste. Najteže mi je bilo stvoriti Sarin glas, jer mi je trebao neko ko voli da poetizuje, da koristi metafore, poređenja, da uljepšava i romantizira, a opet da ne bude neko ko će nam previše ići na živce, jer čitalac mora da je istrpi na dvjesta stranica. Na sreću, uvijek imate velike pisce i spisateljice od kojih možete dosta toga da naučite. Čitala sam baš u to vrijeme koliko je Virdžiniji Vulf lik Klarise išao na živce, i kako ju je htjela ubiti. Onda je, s vremenom, pronašla način da je shvati, da je prikaže kao ljudsko biće, a ne tek karikaturu površne domaćice. Dosta sam naučila od nje.

Da vidiš sebe za 10 godina, šta bi volela da si postigla?

Nadam se da ću napisati još makar jednu knjigu kojom ću biti zadovoljna i koja će pronaći svoj put do čitalaca. Želim da se okrenem iza sebe i uvjerim da sam tih deset godina provela pišući i da sam se pobrinula da mi književnost bude prioritet. Bez obzira na to šta se događalo na književnoj sceni, kakve nagrade i drame punile novine ili fejsbuk postove, pisanje je isključivo takmičenje sa samim sobom. Jedini roman koji želim da pobijedim svojom sljedećom knjigom jeste Uhvati zeca.


Veliko hvala divnoj Lani za intervju. Roman Uhvati zeca trenutno možete naći u izdanju izdavačke kuće Kontrast Izdavaštvo, dok ćete od proleća moći da je uzmete i pod okriljem izdavačke kuće Booka.